Blogerica se sjetila što se prije dvadesetak godina, kad je ona bila dijete, poklanjalo:
Pročitajte i ovo
Mi smo za rođendane nosili čokolade i bombone, pobogu! Što mislite koliko je jedna čokolada s grožđicama prošla ruku? Nitko ih nije volio i samo smo ih slali dalje, ali smo uvijek ljubazno zahvaljivali na prekrasnom poklonu!
Pisali smo čestitke, ukrašavali ih i čuvali one koje smo dobili.
I sada smo normalni i sretni ljudi, puni ovakvih lijepih uspomena i kutija s rođendanskim čestitkama s kojih su davno pootpadale sve šljokice, ali su zadržale isti sjaj.
I zasigurno nećemo odgojiti monstrume koji će nas popljuvati jer smo im kupili Škodu, a ne Audi.
Znate zašto? Jer ćemo ih odgojiti da nije bolji onaj s Audijem i da si sami zarade za koji god žele.
Hera Stellar se sjetila i jednog rođendana prije dvadeset godina:
Jednog proljetnog petka 1996. godine moja mi je majka u kupaonicu donijela bijele pamučne gaće s rupicom pozadi i bijelu potkošulju. Znate one sa šlinganim ukrasom između naramenica? E, tu. Obrisala sam se i obukla donje rublje, a onda sam obukla kariranu haljinicu koju sam naslijedila od sestrične, a ona ju je naslijedila od pitajboga koga. Mama mi je obukla bijele štrample i isplela dvije pletenice. U ukrasnu vrećicu stavila je čokoladu, malu teglicu s domaćim medom i PEZ bombone. Donijela mi je čestitku koju sam sama pravila cijelo popodne, ukrašavajući ju do najmanjih detalja i prije nego sam ju pažljivo položila pored čokolade, meda i PEZ-a, još sam jednom provjerila gramatiku.
Nakon što smo obje ustanovile da je sve u savršenom redu, ali da možda ipak nisam trebala stavljati šljokice, čipku i parfem na rođendansku čestitku razrednom prijatelju, spremila sam ju u kuvertu koju sam isto tako sama pravila.
"Nema veze, i čipka i šljokice su plave" umirila me mama, "a miris će se sigurno svidjeti teta Svijetlani!" (mami razrednog prijatelja).
Još mi je jednom provjerila pletenice, otvorila mi vrata i ispratila me uz zagrljaj i poljubac.
Kako svijet još nije bio jedno ružno i strašno mjesto, sama sam pošla 3 ulice dalje do kuće svoga prijatelja i putem pozdravljala susjede koji su stajali pred kućama i raspravljali o tome hoće li kiša ili pak neće.
Inače, u to vrijeme susjedi su bili svi kojima sam poznavala lica, tako da sam veselo cvrkutala "Dobar dan, susjed/a!" cijelim putem.
Došla sam prva, kako je to uvijek bivalo, poljubila sam prijatelja u obraz i zaželjela mu sretan 8. rođendan. S osmijehom je prihvatio ukrasnu vrećicu i uveo me u njihov dom.
Pozdravila sam čika Tihomira i teta Svijetlanu, te prenijela pozdrave moje mame i pristojno sjela na stolac dok sam čekala da Domagoj posegne u ukrasnu vrećicu (koju sam, naravno, dodatno ukrasila s autima koje sam izrezala iz sportske rubrike nekih dnevnih novina).
Kada je primijetio aute (svi su nam bili Ferrari), uzbuđeno je pozvao oca da mu pokaže kako je dobio najbolju vrećicu ikad i pitao ga može li u tome nositi knjige u školu.
S najtoplijim osmijehom zahvalio mi se na čokoladi i medu (baš taj voli najviše, kako sam samo znala), a kada je u ruke uzeo čestitku, oduševljenju nije bilo kraja!
Ne sjećam se što je pisalo, znam da sam pisala litanije, ali kada ju je pročitao, prislonio ju je na srce i rekao mi da sam najbolja djevojčica koju zna i da ću mu uvijek biti najbolja prijateljica.
Pročitajte ostatak rođendanske priče na blogu Here Stellar.
-
Strašna tragedijaOtac ozlijeđenog mladića iz Knina: "Znamo to, a zna i policija"
-
Poziv Domagoja MikićaJedna odluka zagorčala život tisućama: Do svojeg mjesta umjesto nekoliko minuta putuju satima
-
Penava poručioNestao spomenik koji veliča četničkog vojvodu: "Tko god ga je uklonio, znao je da dolazimo po njega"
